I went to a party,

And remembered what you said
You told me not to drink, Mum
So I had a sprite instead.
I felt proud of myself,
The way you said I would,
That I didn't drink and drive,
Though some friends said I should.

I made a healthy choice,
And your advice to me was right,
The party finally ended,
And the kids drove out of sight.

I got into my car,
Sure to get home in one piece,
I never knew what was coming, Mum
Something I expected least.

Now I'm lying on the pavement,
And I hear the policeman say,
The kid that caused this wreck was drunk,
Mum, his voice seems far away.

My own blood's all around me,
As I try hard not to cry.
I can hear the paramedic say,
This girl is going to die.

I'm sure the guy had no idea,
While he was flying high,
Because he chose to drink and drive,
Now I would have to die.

So why do people do it, Mum
Knowing that it ruins lives?
And now the pain is cutting me,
Like a hundred stabbing knives.


Someone should have taught him,
That it's wrong to drink and drive.
Maybe if his parents had,
I'd still be alive.

My breath is getting shorter, Mum
I'm getting really scared.
These are my final moments,
And I'm so unprepared.


I wish that you could hold me Mum,
As I lie here and die.
I wish that I could say, 'I love you, Mum!'
So I love you and good-bye.

 Ljudi sorry kaj nikaj nisam objavila tak dugo ali nekaj mi nije valjalo s blogom...... ma bezveze.... evo ovo je jedna pjesma koju sam dobila na mail-u  i jako mi se je svidjela iako je tužna......

kiSSSS

Slušam glazbu. Već me pomalo bole uši od jakog nabijanja basa... Nalazim se u nekome svome svijetu i lutam.... zaboravljm bol i vriskove oko mene.... zaboravljm kako izgleda svijetlost i zvuk hladne kiše rano ujutro.... ne osjećam vjetar ni suze na licu.... polako nestaju sve uspomene, usponi i padovi, sve ono što me je nekada činilo sretnim.... Jedino ono što je tu  je mrak,... Tama koja mi se je već uvukla polako u srce i ne može izaći.... Moje tajno skrovište, oaza mira u kojoj mogu polako nestajati..... zaboraviti prošlost  živjeti samo za ovaj trnutak.... Trenutak ničega....
I evo ga opet, dere se na nju.... Ona vrišti, plače, polako me ubija svojim glasom. Vračam se u svoju svakodnevnicu, ništa posebno, skidam slušalice s ušiju i slušam starce kako se svađaju....
Naviknuo sam se na to, više me ništa ne može iznenaditi. Previše sam puta čuo iste riječi, ista prokleta obećanja, besmislene savjete koji kao da samo prođu kroz mene....
Evo je, ulazi u moju sobu.... gleda me sa onim svojim predivnim plavim očima punim suza i razočaranja.... Odlazi.... nije mi ništa rekla, ni nemora, samo me je čvrsto zagrlila i poljubila u čelo.... Sada me gleda u oči.... Plače..... ne nema riječi... samo ožiljci, prazne uspomene... I sad odlazi kroz vrata... zadnji pogled.... ali nema riječi za rastanak.....
Tišina. Već sam zaboravio taj zvuk. Predivan je. Osjećam u zraku gorčinu, pustoš koja me okružuje..... Nema više galame, samo samoća koja mi ispunjava pluča. Polako me guši, steže, tjera me na ono što sam si već po ko zna koji put obećao da si ne ću dozvoliti.... Želi da popustim pod njenim teretom, da joj se predam.... I jeb. dobro uspjeva u tome....
Ponovno stavljam slušalice na uši.... isključujem se i prepuštam pjesmi.... Počinjem osjećati hladnoču na licu..... polako klizi, ne zaustavlja se....
Trga dio po dio mene, nanosi mi bol. Srce mi gori. Nestaje, uspjeli su spaliti jedini dio mene zbog kojeg sam vidio boje dok sam hodao gradom. Ne više ništa ne pomaže. Prepušten sam sam sebi s teretom koji više ne mogu nositi.... Pomišljm na samoubojstvo, rezanje žila, na najgore opcije. Ali nešto me spriječava, ne znam što. Možda njezin osmjeh, toplina posljednjeg zagrljaja? Ne, ne onaj pogled pun suza. Pun nade, ljubavi, sreće. Drži me za ruku i ne da mi da padnem još dublje....
Polako padam u san, zagrljen onim pogledom. Siguran sam pa makar na sekundu. Znam negdje duboko u sebi, ili se je već previše puta ponovilo, da će se sutra vratiti. Biti će tu i grijati me usred zime....
Samo je šteta da taj spokoj ne će trajati.
Šteta je da ću sutra ponovno ovaj dan morati poživjeti.....





P.S. priča je izmišljena ali u sebi nosi dosta surove stvarnosti. Ne možemo ni zamisliti kako je djeci koja se svaki dan bude znajući da današnji dan ne će biti ništa ljijepši nego jučerašnj.....

I can't seem to fight these feelings
I'm caught in the middle of this
My wounds are not healing
I'm stuck in between my parents
I iwhs I had someone to talk to
Someone to confide in
I just want to know the truth
I just want to know the truth
Broken home
All alone
I know my father loves me
But does my father even care
If I'm sad or I'm angry
You were never ever there
When I needed you
I hope you regret what you did
I think I know the truth
Your father did the same to you
I'm crying day and night now
What is wrong with me
I cannot fight now
I feel like a weak link
Push it back inside
It feels bad to be alone
Crying by yourself, living in a broken home
How could I tell it so y'all could feel it
Depression strikes me hard like my old earth would tell it
To me, her son, she told me I'm the one
Pain bottled up about to blow like a gun
Stories that I tell are nonfiction
And you can't take it back casue it's already done
Broken home

I close my eyes
Only for a moment and the moment's gone
All my dreams
Pass before my eyes, a curiosity
Dust in the wind
All we are is dust in the wind
Same old song
Just a drop of water in an endless sea
All we do
Crumbles to the ground, though we refuse to see
Dust in the wind
All we are is dust in the wind
Now, Don't hang on
Nothing lasts forever but the earth and sky
It slips away
And all your money won't another minute buy
Dust in the wind
All we are is dust in the wind

Život je poput leptira.....

Prvo je maleno jajašce..... svako  posebno na svoj način...svako  drugog oblika, sadržaja.... ali svako je čisto, još netaknuto...predivno....( možda naše djetinstvo, najlijepši trenuci u našem životu).....

Nakon toga je gusjenica..... proždrljiva, nezasitna, ružna, sebična...... (naša mračna strana, negdje duboko u nama...).....

No ubrzo dolazi do promjene..... zatvaranja u sebe, svoju sigurnu čahuru, naš svijet..... Tu postajemo ono što zapravo jesmo.... razmišljamo kako dalje, ne razumijemo svoje osjećaje, svoje misli.... Nakon toga izlazimo van na sunčevo svijetlo..... ponovno udišemo zrak i pripremamo se na najveći "korak".... Širimo krila i polječemo u nepoznato.....  Lutamo poljima u potrazi za onim savršenim cvijetom koji nikad ne čemo naći... Ali se ipak negdje u duši i dalje nadamo.....

Dani prolaze.... a mi se gubimo u sjaju naših krila.... ljepote koja nas okružuje, ne shvačajući da je prolazna..... Osjećamo se ispunjeno, ponosno na svoju vanštinu.Zaboravljamo da smo nekoć,i još uvijek, bili tek obične gusjenice.... Iz nutra smo prazne ljušture.... samo prostor.... Ima nas na tisuće i svi smo različiti, a opet potpuno isti... Svatko od nas sjaji drugim sjajem,svatko nosi svoj teret..... I tako,izgubljeni, zaljubljeni u sebe, letimo pokušavajući poreči da smo iznutra čudovišta..... zapravo smo to tek sada postali......

Približava se noć. Skupljamo se u skupine i stiščemo se tako blizu jedni drugima da ne možemo disati.... gazimo se, međusobno se ubijamo.... Neki su unatoč bojama koje ih krase drugačiji.... oni odlaze duboko u noć..... ne bojeći se mraka, shvačajući što su zapravo.... A ona gomila istih ih prezire, ne rezumije, ne vidi.... I sad kad je vani mrak i kad noćna stvorenja vrebaju, kada su žedna krvi, nekolicina se izdvojila iz jednoličnosti, prepustila se tami, osjećajima.... Ta tama ih ispunjava... pruža im utjehu.... bol.... sreću.... I događa se nešto posebno, jedinstveno...... postaju,svima ostalima ružni,noćni leptiri.... sasvim obični, normalni,predivni, prezirani, izdvojeni, zarobljeni pod okriljem noći..... I ne boje se, ne zamaraju se predrasudama.... Sretni su u toj tami... ne,ne bi to zapravo navala tamom, nazvala bi to spasom ma kako se to svima čudno činilo...

I sad je dan.... njih nekoliko više nema, izgubljeni su daleko u svojoj sreći, svojem svijetu..... I tako dolazi onaj dan.... dan kada svi nestajemo bez obzira kakvih boja i oblika bili..... od nas ostaju samo strgana krila, prah koji je do sad krasio naša krila i činio nas savršenim bičima odlazi polako s vjetrom koji nosi naša beživotna tijela.... Sada hranimo mrave, pauke, .... i naša ljepota nam ničemu ne koristi..... nije otišla s nama u vječnost, nestala je samo tako......

I kada nas više nema kada se ponovno pretvaranmo u one odvratne gusjenice polako shvačamo da dok smo bili te "odvratne" gusjenice da smo zapravo bili najlijepši.....da smo bili mi...... i da smo sanjali kako čemo jednoga dana biti samo lijepi, savršeni leptiri..... dok smo sanjali.....

Još jedno jutro......najrađe bi ostala u krevetu još dva sata, no mama je već napravila doručak i nestrpljivo me očekuje........ Polako se ustajem..... ma ono bez volje. Danas je predivno jutro, cvrkut ptica, to zelenilo koje me okružuje kada pogledam kroz prozor...... "Ma danas će biti super dan", mislim u sebi..... i tako dok se ja protežem,a mama me već po ko zna koji put zove,zazvoni telefon.....Prije mi nije smetao taj piskutavi zvuk, no danas.... nekako mi ide na živce..... valjda zato što sam se tek ustala....... I tako se ja vučem, ali ono debelo, niz stepenice..... mama više ne viće, valjda je zaokupljena razgovorom, nekim novim tračem iz kvarta.......

Prilazim joj.... sa smješkom ju pokušavam nekako smekšati, jer kao i uvijek ponovno kasnim...... Sad sam joj već tako blizu da vidim kako joj suze jedna za drugom padaju niz obraze..... "Pa što je bilo", Pitala sam ju,a ona:" Otac se više ne će vratiti doma.....", počela se gušiti u suzama... "Pa kako? Što se dogodilo? Ako se šališ samnom...... Mama daj reci što se dogodilo!!!!!!!!!?????" ;Počela sam se histerično derati na nju iako ona nije ni zašto kriva..... " Oooon je mrtaav", nekako je promucala....

U tom trenutku nisam pustila ni suzu.... samo sam mirno sjela pored nje i zagledala se u praznu stolicu na kojoj je on nekad sjedio, sada je tu samo prazan prostor i ništa više. Ko da ga nikada nije ni bilo..... Gotovo je, moram pred mamom pokazati da sam jaka, ali ne, ne mogu..... Ustala sam se i otrčala kroz vrata..... Nije me ni pokušala spriječiti... ma zna ona mene, vratit ću se kad se ispušem..... I što sad?.... Kako dalje?.... Trčim, ni sama ne znam gdje... noge me jednostavno nose..... Evo sad već vidim gdje se nalazim.... Trči po starom drvenom molu.... Mjestu koje sam mogla zvati svojim drugim domom.... Iako je star i neke su daske već trule.... meni  je to najdraže mjesto na svijetu...... Tu sam proplakala noći zbog izgubljenih ljubavi..... zbog ocjena u školi, prijateljica..... Ma tu sam jedino bila ja..... Samo je On znao za to mjesto i da će me tu uvijek moći naći.....

Ni sad ne znam zašto sam došla baš na to mjesto..... taj stari, truli mol..... No evo me sjedim na rubu i gledam u vodu.... Više ne vidim svoj odraz, suze koje kapaju s moga lica sve više i brže uznemiruju vodu.... Oni jecaji koje sam držala u sebi postaju sve glasniji.... Derem se na Njega..... kako mi je mogao oduzeti najveću potporu u životu, moju stijenu, moj zaklon kojem bi pohitala kada bi čudovište izašlo ispod kreveta...... Sve one noći koje si probdio uz mene dok sam bila bolesna, svi oni sretni dani, sav onaj smijeh..... Sad to više nije važno... Sad su to samo sječanja i ništa više..... Više ne čujem onaj cvrkut ptica oko mene.... Ono sunce koje je prije donosilo radost u moj život više ne grije..... Postaje mi hladno.... ne osječam više bol.... polko se gubim i zauvijek nestajem..... Želim k njemu, želim da mi obriše suze i kaže mi da će sve opet biti uredu.... Padam, zatvaram oči..... Ponovno ih otvaram i oko sebe vidim jedino tamu, možda pokoju ribu kako bježi od mene..... Gledam prema gore... u ono sunce koje više ne grije.... Gledam kako se zrake odbijaju od površinu i kako postaju sve dalje i dalje..... prepustila sam se tami...... Dopustla sam joj da me odnese....

Sada više ništa ne čujem.... ni cvrkut ptica, ni zvuk vjetra...... osjećam samo kako tonem sve dublje i dublje...... Jedino za čim žalim je moja majka.... nisam joj to trebala učiniti.... I sad kad me više nema, kad sam postala jedna od mnogih zraka sunca, sada kada sam s Njim osjećam se sretno i sigurno.... A  ti mama nemoj se brinuti... Tu sam i obasjavam ti suze u tisuće boja dok polako klize niz tvoje obraze.....

"Nothing To Lose"

Need more friends with wings
All the angels I know
Put concrete in my veins
I’d always walk home alone
So I became lifeless
Just like my telephone

There’s nothing to lose
When no one knows your name
There’s nothing to gain
But the days don’t seem to change

Never played truth or dare
I’d have to check my mirror
To see if I’m still here
My parents had no clue
That I ate all my lunches
Alone in the bathroom

There’s nothing to lose
When no one knows your name
There’s nothing to gain
But the days don’t seem to change
There’s nothing to lose
My notebook will explain
There’s nothing to gain
And I can’t fight the pain

Teachers said "it's just a phase"
When I grow up my children
Will probably do the same
Kids just love to tease
Who'd know it put me underground at seventeen

There’s nothing to lose
When no one knows your name
There’s nothing to gain
But the days don’t seem to change
There’s nothing to lose
My notebook will explain
There’s nothing to gain
And I can’t fight the pain
There’s nothing to lose
When no one knows your name
There’s nothing to gain
But the days don’t seem to change
There’s nothing to lose
My notebook will explain

There’s nothing to lose
When no one knows your name
There’s nothing to gain
And I just died today

Što smo sve spremni učiniti zbog ljubavi????
Koliko smo,ustvari, spremni daleko ići zbog nje???
Da li je ona uopče vrijedna sve te patnje i muke koje nam uzrokuje.....možda je, zavisi o osobi.... Voljeti i biti voljen, ima li što ljepše... kad znaš da je netko tu, da ti pruži riječ potpore ili samo jedan topli zagrljaj, koji ti u nekim trenucima može značiti sve.... Mislim da nema.
Svatko želi osjetiti tu toplinu, sigurnost koju ona donosi... A što kad naglo zahladi i po prvi( ili x)put osjetite hladni vjetar kako vam puša u lice i odnosi srce?.... Vaš je zaklon nestao....ma dogodili se to već svims i svi smo nekako ostali živi, no nakon svakog puta je sve teže zaboraviti one tpole dodire.... Ma znamo da će se to dogoditi prije ili poslje ali zašto je to onda tako teško zaboraviti....
Vrijeme liječi sve rane...je li uistinu tako?... ma ne nije, čak nakon nekoliko godina kada vidimo osobu do koje nam je stalo(koju još možda podsvjesno volimo)....kada nam pruži ruku tek toliko da nas pozdravi.... Što se to događa u tom trenutku s nama??... zašto smo spremni oprostiti sve greške, zaboraviti svu bol koja nam je nanesena???.... Što se to događa s našim srcem (kad onako potjno zadrhti, kad se ponada)....
Ljudi se mjenjaju.... povrijede nas,postaju čudovišta koja su stalno gladna a vi im izgledate kao servirana  purica na stolu..... na taj se način brane da ne ostanu povrijeđeni...iako nisu svijesni da na taj način mogu povrijediti druge......
A što je sa onim našim slikama u glavi, dobrim sječanjima za koja se isplati zaboraviti(oprostiti) sve??? Sve one sveđe.... sve loše što se dogodilo??? Upravo su to one krvave suze koje plačemo...... Boli nas što smo izgubili nešto što je na trenutak bilo tako savršeno(sveto).....  Isplati li se zbog tih trenutaka koji su trajali ne više od 10 min. opet doživjeti razočaranje?????
Možda, možda se na kraju isplati........
U jedno sam sigurna: sve je to dio našeg života i takve stvari treba proživljeti, zato i postoje....
Nikada nemojte omotati svoje srce u želji da ga sačuvate da se ne slomi.... nakon nekoga vremena postat će samo prazan prostor,a vi čete ostati sami....
Soga neka se slomi, neka zaraste ako treba i po 100 puta, živite život i svaka ona suza koju isplačete ne pada uzalud. Tu je da nas podsjeti da je prošlost stvarna i da je ne možemo samo zaboraviti, pobjeći od nje (jer je ona dio nas i putuje s nama kud god otišli)....
Svaka od tih bistrih suzica se brzo suši ali zato dugo ostaje u duši....

With blood shot eyes I watch you sleeping
The warmth I feel beside me is slowly fading
Would she hear me if I called her name?
Would she hold me if she knew my shame?

There's always something different going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone f**king hanging on
Can anybody help me make things better?

Your tears don't fall
They crash around me
Her conscience calls the guilty to come home
Your tears don't fall
They crash around me
Her conscience calls the guilty to come home

The moments died, I hear no screaming
The visions left inside me are slowly fading
Would she hear me if I called her name?
Would she hold me if she knew my shame?

There's always something different going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone f**king hanging on
Can anybody help me make things better?

Your tears don't fall
They crash around me
Her conscience calls the guilty to come home
Your tears don't fall
[Tears Dont Fall lyrics on http://www.metrolyrics.com]

They crash around me
Her conscience calls the guilty to come home

Oh! Yeah!

This battered room I've seen before
The broken bones they heal no more, no more
With my last breath I'm choking
Will this ever end I'm hoping
My world is over one more time

Lets go

Would she hear me if i called her name?
Would she hold me, if she knew my shame?

There's always something to be going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone f**king hanging on
Can anybody help me make things better?


Your tears don't fall
They crash around me
Her conscience calls the guilty to come home
Your tears don't fall [tears don't fall]
They crash around me
Her conscience calls the guilty to come...BACK HOME!

Your tears don't fall
They Crash around me
Her conscience calls the guilty to come HOME!

Hodam gradom i buljim oko sebe.... čekam frendice da odemo na kavu...ma dosađujem se.... I vidim skupinu cura u čizmicama, jaknicama s onim glupim dlakama, sriktane ko da idu na bal.... pa daj odrastite(mislim si u sebi).... nije to tako strašno,kaj cure zanima moda ok, njihov izbor....no nakon nekog vremena počinjem se osjećati kao uljez, ti njihovi bahati pogledi......ma oči bi im isčupala da mogu.....

Počinjem si pastavljati pitanje kaj sam ja jedini luzer u ovom prokletom gradu koji nosi marte i obučen je čudno ( po mon mišljenju sasvim normalno )......

Svi smo mi različiti, neke cure su k***e i to pokazuju ne samo odjećom nego i ponašanjem, neke su glupe i umislile su si da su savršene....pogledajte se u ogledalo.....

Odjelo ne čini čovjeka,.....pa što ako nosim crno....ako slušam metal....to ne znači da sam loša osoba..... No upravo taj prvi pogled(dojam) određuje kako ćemo pristupiti nekoj osobi......stavlja nam povez preko oči.........PREDRASUDE.......... nešto što nsjviše mrzim kod ljudi,( ili da kažem strah od nepoznatog, od nečega što je drugačije)..... ograđuje nas, ne dopušta nam da vidimo, ne samo kakvi su uistinu ljudi oko nas već i mi sami..... Ponosim se (u nekim stvarima) sobom i onime tko sam postala.... sve stvari koji su mi ljudi rekli, svo staro društvo koje me više ne pozdravlja na ulici, svi ti pogledi koje ne podnosim,..... mogu im reći samo jedno::::: HVALA.... hvala vam jer bez tih padova i razočaranja, bez tih suza koje sam prolila uzalud danas ne bi bila ja..... A svi vi koji živite u svom """savršenom""" svijetu, gdje vlada jednoličnost i materiajlizam, gdje se sve curuce (a i dečki) furaju na neke likove s estrade ogu reći samo sretno......

Ne biti svoj, biti povodljiv i živjeti u svijetu gdje vas okružuje materijalizam, ima li što gore??? Ima....... S vremenom će te prestati bit svoji i drugi će vas posjedovati......  i ne ćete imati prijatelja ( pod prijatelja mislim onoga koji bi dao ruku za vas).... polako,ali sigurno će te nestajati....... a nikoga ne će biti tu......

P.S. nitko nije isti i svatko to pokazuje na drugačiji način( život ne bi bio zanimljiv da smo svi isti)...... Tek nakon što promjenimo sebe možemo mjenjati druge.....

17:00 i nalazim se u školi....da stvar bude još gora upavo sam saznala da padam matematiku. Ma znala sam ja to i prije, istina se skrivala negdje duboko u meni, a ja nikako da je nađem. Odjednom je doletjela i opalila mi šamar u lice. I mogu vam reći da jeb. boli!! Tek mi je sad jasno koliko sam posustala u životu, kako sam si to mogla dopustiti???? Pitanja samo naviru, a ja nikako da nađem odgovor. I što sad?? Pa nastaviti s životom,nije to kraj svijeta,ipak je ovo samo polugodište....... No evo problema:: kako to reći mojima doma??? Znam što će reći, misliti, i ništa me to ne zabrinjava. Malo čudno no...... ono što će me psihički dotući je taj pogled! Pogled koji je do danas bio pun ljubavi i podrške,moja utjeha,zaklon od stvarnosti....... postat će razočaranje. Više nemam njihovo povjerenje(osobito tatino). I dolazi do brakedowna, gotovo je slomila sam se,.... Ne ponosim se time. Ljudi su me vidjeli tužnu prepunu pobrkanih emocija i učinila sam ono što nikad nisam htijela-optretila sam druge time.  Ali u jednu ruku drago mi je zbog toga, uz sebe sam imala prave prijateljice. Bile su tu i slušale su me.......pružile mi ruku u neprilici...... i zbog toga sam im neizmjerno zahvalna. Evo što sam naučila iz sve ove zbrke::
Nalaziš se na kraju i gledaš preko ruba,padaš u ponor i zigubljen si u mraku koji te okružuje. Nada ne postoji,a vjera je izgubila način da dopre u tebe ......ili joj ti to nesvjesno ne dopuštaš...... Nestaješ i sve koje voliš si razočarao. Svjestan si da padaš sve dublje i dublje, no nikako da staneš na čvrsto tlo. I kada se u potpunosti predaš,jednostavno pustiš vjetru da nosi tvoje suze u nepovrat, polako se utapaš u njima i nemožeš disati....
no odjednom je sve uredu. Ponovno osjećaš toplinu oko srca. On je tu..... tvoj prijatelj.......drži te za ruku.....i donosi svijetlost u tvoj život. Samo jednim zagrljajem uklinio je svu bol koja te oružuje. I iako si svijestan da se moraš vratiti u surovu stvarnost, jednostavno ne želiš da taj trenutek prestane.Briše ti suze s lica i govori ti da će sve biti uredu, no ti znaš da nije tako ali ipak povjeruješ u to.....nekako je lakše........ Ma koliko ovi trenuci bili bolni za oboje nikada ih nebi mjenjala. Sada nakon kiše kada je sunce ponovno na vidiku i kada mi mjesečina osvjetljava noći,a bura na moru se smirila, hrabro nastavljam dalje prema novim pobjedama i porazima. Ali ovaj sam put jača tu su moje prijateljice koje su tu za mene čak kad je i njima teško i ranjene su, pomoći će mi da ustanem i nastavim dalje. Znam koliko samo jedna riječ ili topao zagrljaj mogu značiti. Ja sam imala sreće, imala sam dva.
P.S. za moju Nelu i Natali-u, cure hvala vam na svemu, hvala vam što ste bile tu.